Povijest Trogira

Trogir je poznat po svojoj bogatoj povijesti, a kada se nađete u staroj jezgri, vrijeme kao da stane.

Nalazi koji su pronađeni u gradu nam prikazuju da je grad utemeljen krajem III. ili početkom II. st. pr. Kr., iako se smatra da je Trogir mnogo stariji. U samoj blizini Trogira možemo naći znatno starije ostatke kamenog oružja koji je koristio neandertalski čovjek prije 45000 godina.

Sama stara gradska jezgra je nekoć bila dio kopna, koja je radom ljudi odvojena u mali otočić.

Pretpostavlja se da naziv potječe od grčkih riječi tragos i oros (jarac i brdo) te proizlazi da je naselje dobilo ime po susjednom brdu na kojemu j ebilo mnogo koza – Kozjak.

Smatra se da su Grci, Dorani iz Sirakuze, trgovci matične Isse, zasnovali na otoku trgovačku koloniju koju su nazvali Tragurion, kojima se svidjelo plodno polje Trogira. U gradu se osobito štovao Silvan, rimsko božanstvo stoke i šume, kao i Bachusa (Dionysus) božanstvo grožđa i vina. Kršćanstvo dolazi na prostor Trogira za vrijeme kasne antike, u VI. stoljeću. Stanovništvo brzo prihvaća novu vjeru, te počinje graditi crkve posvećene brojnim mučenicima.

Trogir je kroz povijest bio pod mnogim vladavinama, a kao bitniji događaj bilježimo ožujak 1242. godine, kada je Trogir sakrio kralja Belu IV. i njegovu obitelj od tartara. Kralj je tu plemenitu gestu nagradio s proširenjem granica Trogira. Granice su se protezale od „stupa koji je pod Ostrogom“ do „sela koje se zove Smokvica“, koje je bilo u posjedu splitskog nadbiskupa. Godine 1271. se također otvara prva ljekarna u Europi u samoj jezgri grada.

U gradu se razvija komunalna autonomija, temeljena na Kolomanovim povlasticama i Statutu kojega je grad imao već 1322. godine. Trogir je kovao vlastiti novac (bagattino), od čistog bakra s likom zaštitnika grada svetog Lovre. Solana u blizini Trogira je također bila u pogonu, iako ne najbolje kvalitete, zadovoljavala je potrebe građana.

Solana je smještena na savršeno mjesto za “branje soli”. Međutim, močvarne vode koje se slijevaju u potoke kao i bujice postaju sam uzrok širenju malarije.

Trogir bilježi svoj vrhunac u u periodu od XIII. do XV. stoljeća.

Društvena, kulturna, gospodarska i umjetnička moć raste, te grad postaje živahan. Umjetnici Radovan, Aleši, Blaž Jurjev Trogiranin i Ivan Duknović jedni su od brojnih umjetnika koji su doprinijeli izgledu grada kojeg možemo vidjeti danas. Za vrijeme vladavine Venecije od 1420. do 1797. godine sačuvan je hrvatski jezik, iako je službeni jezik bio talijanski. Padom vladavine Venecije, Trogir dolazi u ruke Francuske vladavine, te uz niz promjena srušene su i gradske zidine koje su čuvale staru jezgru.

Austrija dolazi na vlast 1814. godine sve do 1918. kada završava prvi svjetski rat. Tada stare plemićke obitelji propadaju, a grad gubi titulu biskupije 1828. godine. U Trogiru se tada budi narodni preporod, pa je i osnovana Narodna glazba kao i Narodna štionica. Za vrijeme SFR Jugoslavije grad se obnavlja u poljoprivredi i brodogradnji, te se velika pažnja pridaje turizmu.

Stara gradska jezgra se uvrštava na listu UNESCO-ve kulturne baštine 1997. godine.