Sv. Marta – Bijaći

Crkva sv. Marte u Bijaćima na zapadnom rubu Kaštelanskog polja na položaju Stombrate spada među najvažnije lokalitete nacionalne arheologije.

Crkva i arheološki ostatci oko nje složeni su kompleks nastao još u 1. st. kada je tu podignut sklop gospodarskih zgrada veće rimske villae rusticae u okvirima agera kolonije Salone. Rustična vila je preuređena u kasnoj antici, kada se u jednom njenom djelu pregradnjom podiže starokršćanska crkva čije faze razvoja idu od 5. do početka 7. st. , a potvrđuju ih otkriveni dijelovi kamenog crkvenog namještaja. Ujedno je uz crkvu sagrađena i osmerostrana krstionica. Po doseljenju Hrvata nakon pada Salone sredinom 7. st. kompleks rustične vile postupno prerasta u središte jednoga od posjeda hrvatskih kneževa. Taj veleposjed sezao je sve do obale, obuhvaćajući i predio Divulja s crkvom sv. Vitala. Tada je obnovljena starokršćanska crkva koja je posvećena Sv. Marti. Ta posveta, zabilježena na kamenom ciboriju iz prve polovice 9. st., koji je postavljen u obnovljenoj krstionici za kneza Mislava (oko 835 – 845), uz natpis koji spominje svećenika Gumpertusa, autentično su svjedočanstvo o franačkoj misionarskoj postaji na hrvatskom vladarskom posjedu, koje potvrđuje završni proces pokrštavanja Hrvata u novoj domovini na Jadranu. Taj se proces odvijao pod nadzorom papinskoga Rima i uz aktivnu podršku franačkog imperija Karla Velikog.

Uz starokršćansku crkvu otkriveno je i groblje, kao i nekoliko sarkofaga, a u ranom srednjem vijeku oko crkve se oblikuje starohrvatsko groblje (9-11. st.), koje traje i dalje kroz srednji vijek sve do 16. st. Manje starohrvatsko groblje 9-10. st. otkriveno je i istraženo sjeverozapadno od crkve u neposrednoj blizini.

Brojni ostatci predromaničkog crkvenog namještaja postavljeni su u starokršćansku crkvu i dijelom u krstionicu a nastali su tijekom 9. i 10. st. Poseban značaj ima nalaz manjega ulomka s ostatkom natpisa na kojemu se spominje župan čije ime nije sačuvano i vladar Hrvata, čije ime također nije sačuvano. Taj natpis, uklesan koncem 8. st. na arhitravu oltarne ograde iz 7. st. najstariji je do danas poznati spomen hrvatskoga imena po doseljenju Hrvata. Koncem ranoga srednjeg vijeka, u 11. st., crkva se radikalno obnavlja nad ostatcima one starokršćanske, da bi 1197. tom objektu bio pridodat na pročelju i romanički zvonik. To je već vrijeme kada je veleposjed u Bijaćima, po dolasku ugarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje, prestao funkcionirati kao cjelina i na dijelu oko crkve nastaje srednjovjekovno selo Bijaći, dok obalni dio s Divuljama prisvaja trogirska komuna. Srednjovjekovna crkva sv. Marte iz 11. i 12. st. nastradala je tijekom turskih provala, pa je nad nekadašnjom krstionicom podignuta manja crkvica u 17. st.